o pameti i mudrosti

 

    Danas na džumi slušam hutbu koja je završila s riječima Dželaludima Rumija "Jučer sam bio pametan, pa sam htio promijeniti svijet. Danas sam mudar, pa mijenjam sebe."

    Ovo kad se ovako kažei/ili napiše super zvuči, ali zabava počinje kada tome dodamo "ali".

    Jest vala tako je to! Promjena počinje od nas samih i Allah ne mijenja stanje jednog naroda dok narod ne počne mijenjati sebe. Sad smo odjednom skrenuli pažnju sa sebe na zajednicu u kojoj živimo. Neko će reći da to je isto, a neko će tražiti alibi i opravdanje upravo u zajednici u kojoj živi.

    "Danas je teško biti fin!" reći će. Neko će, opet, umjesto da mijenja sebe početi pokušavati mijenjai druge jer je borba da upraviš i promijeniš drugog uvijek lakša nego borba da upraviš i promijeniš sebe.

    Nešto najteže na svijetu što čovjek može sebi dati u zadatak jest pokušati promijeniti sebe i svoje loše navike. To je, jasno nam je teško preteško i pred tom planinom stojimo obeshrabreni i izgubljeno se osvrćemo oko sebe tražeći nekoga ko bi nam mogao pomoći, ohrabriti nas i pridržati i uhvatiti nas kada posrnemo.

    Taj neko treba da je tu uz nas, da nam se nađe u nevolji, da nam bude rame za plakanje i da nam kaže ono što trebamo čuti, makar to bile i teške riječi... Ukretko da nam bude iskreni prijatelj.

    Možda taj presudni impuls u mijenjanju sebe baš leži u strpljivom traženju iskrenog prijatelja. Jer, kada imaš/nađeš jednog takvog kraj sebe onda nijedno putovanje nije toliko teško i nijedan cilj nedostižan jer imaš nekog kraj sebe. "Čovjek je vjere svoga prijatelja!" poručuje nam Voljeni a.s.

    A šta ćemo mi koji smo zapeli negdje, ni tamo ni ovamo? Kako da se postavimo, šta da radimo dok se ne "stvore uslovi". Koliko dugo čekati dok nas ne obasja zlaćano jutro mudrosti promjene?

    Najgore što možemo je sjediti ništa ne radeći te čekati glupo i nepokolebljivo, nastojati, uprkos svemu, ostati isti. Moramo se pokrenuti i mijenjati.

    Dok god je naše nastojanje da budemo bolji nije važno da li se mijemo na bolje ili na gore. Da li se rušimo i uništavmo ili se izgrađujemo i dižemo- važno je ne ostati isti. Bolje je poboljšavati se ali ima koristi i mudrosti u tome i kada posrneš.

    Zato, ne čekaj nego se mijenjaj i "kreći" se jer ako stojiš u mjestu, to znači da ne ideš nigdje, a ako si u pokretu- to znači da si na putu.

    Čovjek je kao rijeka. Pa, ako se rijeka odvoji u rukavac postane ustajala bara koja je izvorbolesti i zaraze, ali rijeka kad teče, pročisti se, sve loše padne na dno, puna je života i ugodna je i dobra.

Dakle, ptujmo! A putevi kao putevi, puni uspona i padova, dobrih i loših stvari, prijatelja i dušmana i dobrodušnih domaćina...